Beograđanima je Zemun bio prozor u svet

Po završetku Prvog svetskog rata, Zemun, koji je Beograđanima do tada bio zagranično mesto, prestao je da bude inostranstvo. Mnogi žitelji Beograda imali su želju da upoznaju njima dotad nepoznati grad, posebno zbog specijaliteta austrougarske kuhinje koji su se tu i dalje negovali. Naročito su bili cenjeni peciva i slatkiši spremljeni na bečki način – kifle, perece, zemičke, kolači, torte, kakvih u Beogradu još nije bilo. Po pričanjima starijih, restorani u Zemunu bili su čistiji, a posluga ljubaznija nego što su Beograđani bili navikli. Za one raskalašnije, bilo je tu i otmenih mesta za mladalačku razonodu. Sve u svemu, izlet u Zemun Savom i Dunavom, jer kopnenog prevoza još dugo nije bilo, obećavao je lep provod.

U to doba, Beograd i drugi gradovi svoje ekonomske i bezbednosne interese štitili su tzv. trošarinama, svojevrsnim carinama postavljenim na ulazima glavnih puteva u grad. Tu su kontrolisani putnici koji ulaze u grad i naplaćivana je taksa na unesenu robu. Najpoznatija trošarina je ona na najvišem mestu današnjeg Bulevara oslobođenja, gde se kragujevačkim putem ulazilo u grad. I danas naselje na tom mestu ima naziv Trošarina. Zemun u to vreme nije smatran delom Beograda, pa su na savskom pristaništu svi putnici koji bi parobrodom stigli iz Zemuna bili podvrgavani trošarinskom pregledu.

Uspomenu na to vreme ostavio nam je Mihovil Logar (1902–1998), naš poznati kompozitor, profesor Muzičke akademije, i muzički pisac, Beograđanin još od međuratnih vremena. U jednom sećanju on piše o svom povratku iz Zemuna, kad je na pristanišnoj trošarini bio prinuđen da plati taksu na pecivo koje je iz Zemuna poneo svojoj kući.

Po rečima pok. profesora inž. Mihaila Hadži-Pešića, do Zemuna se moglo doći i sa dorćolske obale, uz izbegavanje trošarinske kontrole. Prevoz je obavljan Dunavom većim čamcima sa nekoliko vesala. Mladići koji su želeli da uštede novac za vozarinu imali su mogućnost besplatnog prevoza pod uslovom da vredno veslaju, posebno pri savladavanju uzvodnog toka na ušću Save. Vlasnik je pažljivo motrio na besplatne veslače, a onaj ko je pokušavao da zabušava kažnjavan je udarcem štapa po nadlanici.

Dragan Stanković,
Beograd

Tagovi:

Pročitajte još: