Brižni vozač „osamnaestice“ u Zemunu

Još jedan u nizu letnjih radnih dana „troše” Beograđani. Nezaobilazna stavka mnogih među njima je i javni prevoz od kuće do posla. Na sreću, poslepodnevni špic je prošao, pa u velikom zglobnom autobusu 18, koji je nedavno krenuo sa okretnice u Bačkoj u Zemunu, tek poneki putnik. Svega njih pet, šest. Mogu da biraju gde će da sednu. Prijatna je i klima u vozilu… Ali, ubrzo tridesetpetogodišnja putnica, jedna od tih nekoliko, počinje da se okreće ka prozoru, onda na drugu stranu, ali ne vredi… Nije joj potaman… Ubrzo shvata da to nije zbog zagušljivosti jer je u „osamnaestici” prilično prijatno u tom trenutku, već da joj se vrti u glavi, da joj nije dobro.

Nekako skuplja snagu i sa sredine vozila, gde je sedela, prelazi na prvo sedište, tik iza prednjih vrata, a odmah ukoso od vozača. Naginje se ka prozoru, ali ubrzo uočava da joj vozač nešto signalizira očima. Shvata da je šofer primetio da joj nije dobro i da joj rukom gestikulira, pokazujući flašu vode kao ponudu za osveženje i umivanje.

„Može, hvala”, jedva u poluglasu prihvata ponudu žena kojoj ubrzo vozač kroz svoju kabinu pruža flašu vode.

Nedugo potom šofer otvara jedno krilo prednjih vrata da bi do nje dopreo svež spoljni vazduh. Ubrzo, iako ni do tada nije brzo vozio, dodatno usporava, računajući valjda da će putnici, ukoliko joj je muka, više prijati sporija vožnja.

Da je tridesetpetogodišnjakinji loše, nekoliko trenutaka kasnije shvata i starija gospođa iz drugog dela vozila koja prelazi napred i daje joj mentol bombonu da malo podigne i šećer.

„Hvala puno”, uzvraća žena na šta joj gospođa daruje srdačan majčinski osmeh.

Dok je „osamnaestica” prokrstarila dugom trasom od Zemuna preko Novog Beograda do Voždovca, žena, čije je stanje sve vreme pratio vozač, polako je povratila snagu.

Pre nego što je izašla na stanici u naselju Braće Jerković osmehom i pozdravom zahvalila je vozaču za gest i brigu. On je uzvratio blagim osmehom koji kao da je poručivao: „Pa i to je deo našeg posla, da pazimo na putnike.”

Kada je izašla, u obližnjoj radnji kupila je čokoladu da je daruje vozaču kada bude napravio krug i ponovo stigao na njenu stanicu.

Međutim, gradski prevoz ko gradski prevoz, neplanirane gužve i zakrčenja na saobraćajnicama… Vreme prolazi, a žena dalje nije mogla da čeka.

A onda je odlučila da se javi našem listu i podeli ovu priču.

– To se dogodilo 30. jula u poslepodnevnim satima. Baš mi je krivo što nisam ponovo videla tog vozača jer je njegov gest zaista bio divan. Nažalost, mislim da ga sada ne bih ni prepoznala, ali smatrala sam da u moru svakojakih dešavanja u prevozu treba da se istaknu i vozači koji upravljanje autobusima ne shvataju kao rutinski posao, već i kao brigu o putnicima. Zahvaljujem mu i ovaj put jer zaista mogao je da vozi kao i druge njegove kolege i da ne obrati pažnju na putnike, već samo na trasu – istakla je ova tridesetpetogodišnjakinja svoje iskustvo iz vozila koje svakodnevno saobraća od Bačke do Medakovića 3.

Ovu liniju inače drži GSP „Beograd” što znači da je dobro delo krajem prošlog meseca učinio vozač najvećeg gradskog prevoznika

Politika

Tagovi:

Pročitajte još: