Jedan dan u starom Zemunu: Kako je izgledao život Zemunca pre 150 godina?

Kako je izgledao jedan sasvim običan dan u Zemunu pre više od 150 godina? Bez automobila, semafora, savremenih prodavnica i tržnih centara, život se odvijao sporije, ali su ulice bile pune trgovaca, zanatlija, kočija, putnika i ljudi koji su dolazili Dunavom.

Zamislite da je jutro u Zemunu, negde oko 1870. godine.

Sunce tek izlazi, a grad se već budi.

Jutro počinje na pijaci

Dok današnji Zemun tek počinje da se budi, nekada su jutra bila mnogo življa.

Na pijacu su stizali prodavci iz okolnih mesta, donoseći hranu i proizvode za domaćinstva. Čulo se dozivanje trgovaca, dogovaranje oko cena i žamor kupaca.

Nije bilo velikih supermarketa – ono što je bilo potrebno za kuću kupovalo se na pijaci, u malim radnjama i kod zanatlija.

A upravo su zanatlije bile jedan od zaštitnih znakova starog Zemuna.

Otvaraju se zanatske radnje

Kada bi pijaca već bila puna ljudi, polako bi se otvarale zanatske radnje.

Zemun je bio poznat po razvijenoj trgovini i zanatstvu. U gradu su radili različiti majstori – obućari, krojači, kovači, stolari, pekari i drugi zanatlije.

Radnja je često bila mala i povezana sa kućom u kojoj je majstor živeo.

Vrata se otvaraju, alat se iznosi, a prvi mušterije već pristižu.

Za razliku od današnjih prodavnica, mnogo toga što je Zemuncu bilo potrebno nastajalo je upravo u njegovom gradu – rukama lokalnih majstora.

Dunav donosi trgovce

Dok se život odvija na ulicama, Dunav je posebna priča.

Zemun je zahvaljujući svom položaju bio važna trgovačka tačka. Reka je povezivala grad sa drugim mestima, a brodovi su donosili robu i ljude.

Trgovci su dolazili iz različitih krajeva, a sa njima su stizale i priče o drugim gradovima.

Na zemunskoj obali susretali su se ljudi različitog porekla i jezika.

Dunav je tada bio nešto poput današnjeg velikog saobraćajnog koridora – samo bez automobila i kamiona.

Ulice pune kočija

A onda – kočije.

Dok danas ulicama prolaze automobili i autobusi, nekada su zvuk točkova kočija bio deo svakodnevice.

Konji, zaprege, trgovci i putnici stvarali su posebnu atmosferu starog grada.

Ulice su bile mnogo drugačije nego danas. Nisu postojali asfalt, parking mesta i saobraćajni znakovi kakve poznajemo.

Zemun je bio grad prilagođen pešacima, konjima i zapregama.

Popodne u trgovini i kafani

Posle jutarnje gužve, trgovci i zanatlije imali su svoje mesto za predah.

Kafana je bila važan deo života grada.

Tu se razgovaralo, dogovaralo, trgovalo, čitale novine i prepričavale vesti.

U vremenu bez interneta, televizije i društvenih mreža, upravo su kafane bile mesta gde su ljudi saznali šta se događa u gradu i van njega.

Vest je putovala od čoveka do čoveka.

Jedan trgovac donese informaciju iz drugog grada, drugi je prenese svom prijatelju, a do večeri je možda zna pola Zemuna.

Kada padne mrak

A onda dolazi ono što je današnjem čoveku možda najteže da zamisli – Zemun bez električne rasvete.

Električno osvetljenje uvedeno je tek 1901. godine.

Do tada su noćne ulice bile mnogo mračnije nego danas. Fenjeri su davali ograničenu svetlost, pa je posle zalaska sunca grad postajao potpuno drugačiji.

Život se nije završavao, ali se ritam grada menjao.

Kafana je još mogla da bude puna, iz kuća su dopirali zvuci razgovora, a poneki prolaznik bi žurio osvetljen samo svetlošću fenjera ili mesečine.

Zemun koji je živeo sporije

Jedan običan dan u Zemunu pre 150 godina danas nam deluje gotovo nestvarno.

Nije bilo mobilnih telefona, automobila, interneta, velikih prodajnih centara ni električnih sijalica.

Ali je grad imao nešto drugo – ulice pune ljudi, zanatlije, trgovce, pijace, kafane i Dunav koji je povezivao Zemun sa svetom.

Bio je to grad u kojem se mnogo toga radilo ručno, u kojem se vest prenosila razgovorom, a gde je dolazak broda ili kočije mogao da bude događaj.

I možda je upravo zato stari Zemun toliko zanimljiv.

Jer kada danas prođemo njegovim ulicama, često vidimo samo fasade i stare kuće.

A iza njih je nekada tekao čitav jedan život.

Jedno jutro počelo bi na pijaci, dan bi prošao među zanatlijama i trgovcima, Dunavom bi pristigli novi ljudi, ulice bi ispunile kočije, a veče bi se završilo u kafani – dok bi se Zemun polako gasio pod svetlošću fenjera.

Tako je, otprilike, mogao da izgleda jedan sasvim običan dan Zemunca pre 150 godina.

Tagovi:

Pročitajte još: