Lanac lepote u zemunskom kafiću!

Povremeno s prijateljem svratim u jedan kafić u centru Zemuna.

Tako smo i prošle nedelje pre podne. No, ja sam predlagala da možda odemo na neko drugo mesto, jer sam osetila glad. Plašeći se da kafa ne izazove veću glad, a znajući da u tom kafiću nema ničega za jelo, glasno sam razmišljala da li je to dobar izbor. S tim mislima i rečima ušli smo u kafić. Mislila sam da sam bila dovoljno tiha, zapravo, sigurna sam da jesam, no moju potrebu za hranom čuo je mladi kelner. I ne samo čuo, već i ponudio rešenje: „Imam ja kiflu, ako pomaže.” U prvom momentu nisam shvatila da se obraća meni, ali kad je ponovio i izvadio iz kiflu kese pružajući mi je, shvatila sam: čuo je moju potrebu, prepoznao važnost i ponudio rešenje. Toliko neobično, jer smo se odvikli od tih lepih osobina da čujemo drugog i da nam je važan. Oklevala sam trenutak, ali on je insistirao pružajući: „Slobodno, imam dve.” Dirnuta postupkom, ali i želeći da disbalans šećera dovedem u red, odgovorila sam: „Hvala, i pola kifle je dovoljno. Ne bih da ti baš pojedem pola obroka.” „A, ne”, glasio je odgovor, „jedna mi je dovoljna”.

Uzela sam kiflu i seli smo. Naručili kafe. Uz kafe, stigla je i salveta i nastavak: „Imam i kulen, hoćeš?” Sad već naviknuta na pažnju, odgovorila sam: „Ne, hvala… kifla je dovoljna, a usput, ja sam vegetarijanka. Beskrajno hvala na svemu.” Prijatelj i ja smo pili kafu i razgovarali o divnom gestu. Čistom gestu ljubavi. One darovane ljubavi u biću mladog kelnera, koji čuje, prepoznaje i doprinosi boljem stanju oko sebe. No, naše razmatranje beše prekinuto novim gestom: tanjirićem s tri parčeta pite s pečurkama! Zadivljena, ali i zatečena, čak negde i zaleđena pred licem bezrezervne, čiste ljubavi, rekoh. „Hvala još jednom, prosto ne znam šta da kažem. Hvala na kifli, piti, ali hvala i na tvojoj volji.” Odgovor je bio jednostavan. „Nema na čemu, zaista. Uživajte.”

Ne postoji reč kojom bih opisala svoje stanje. Nepoznati čovek, koji je uzgred čuo reči, koje nisu čak ni bile upućene njemu, reagovao je, čineći dobro. Kako je to divno.

Ali, tu nije kraj lepote tog nedeljnog prepodneva. Želeći da nekako iskažem zahvalnost, uradila sam nešto što me je još jednom podstaklo na dublje promišljanje. Naime, na pitanje koliki je račun i odgovor 370 dinara, ja, i zbunjena i zahvalna, dadoh 500, uz reči, kako se to obično i kaže: „U redu je.” No, dobih odgovor: „Ne, mnogo je.” Potpuno zaleđena, čak i postiđena na neki način, počeh nepotrebno da nabrajam: „Ma nije, šta mnogo? Pa uzela sam ti kiflu, pa kupio si pitu… pa…”

Mirnog i vedrog glasa, pružajući mi 100 dinara, dodao je: „Mnogo je, 30 je u redu. Šta sam uradio ako sad to naplatim? Ne dolazi u obzir.” Uzela sam tih 100 dinara. Vratila se na mesto, kod svog prijatelja, inače sveštenika, s kojim sam nastavila da pričam o svedočanstvima ljubavi i nade. Da. Postoje oni koji nose ljubav u srcu. Onu čistu, ne sračunatu. Onu ljubav koja raduje njihovu dušu. Ta takva ljubav čuva ovaj svet i daje nadu u njegovo spasenje. Hvala svim čuvarima takve ljubavi.

Sutradan sam odnela čokoladu i ostavila je da sačeka mladog kelnera, želeći ne da mu se odužim za kiflu i pitu – tu me je lekciju naučio, nego da nastavim taj lanac lepote i ne samo tu, u kafiću u Zemunu.

Tagovi:

Pročitajte još: