Švaba i Pinki bili su glavni junaci kultnog filma “Rane” Srđana Dragojevića. Milana Marića i dalje prepoznaju po ulozi Švabe, a Dušanu Pekiću je uloga Pinkija bila nažalost prva i posljednja.
Dušan Pekić (Zemun, 2. maj 1980 — Kraljevo, 26. mart 2000), koji je u filmu “Rane” sjajno odigrao Pinkija, jednog od dječaka čije je tmurno odrastanje u Beogradu kasnih devedesetih zabilježio reditelj Srđan Dragojević, preminuo je sa samo 19 godina.
Pekić je umro 2000. godine u Kraljevu, za vrieme služenja vojnog roka. Uzrok smrti do skoro nije bio objavljen, ali se ove godine oglasila njegova majka Milunka Tašić, koja je, kako kaže, tek nedavno smogla snage da pročita nalaz obdukcije. Javnost je godinama sumnjala da je u pitanju “overdose”, a prijatelji da je Pekić ugušen.
Ali priča o dječaku koji je mogao da postane veliki glumac ostaje kao legenda.
Naime, Dušan Pekić je u “Rane” upao slučajno, pošto su ga iz producentske kuće uočili negdje u Zemunu i pozvali na audiciju. Bio je “običan klinac”, doduše u jednom pogrešnom vremenu i u jednoj pogrešnoj zemlji. Gostovanje u Atini bilo je njegovo prvo putovanje u životu na koje je krenuo sa ekipom “Rana”, a Švaba je kasnije pričao da su se zajedno prvi put napili, otišli na ljetovanje…
Škola ga je nervirala, ali je bio čvrsto riješen da se upiše na Akademiju, “jer se tamo radi na sebi”. Nije doživio.
Kako je Teofil Pančić godinama kasnije napisao, “Pekićeva priča bila je, naime – ili tačnije: mogla je da bude – priča o pozitivnom srpskom snu”…
– …Priča o tipičnom gradskom dečku, ni po čemu unaprijed “programiranom” za uspjeh, koji se srećnim sticajem okolnosti izvlači iz anonimnosti i socijalnog beznađa današnje Srbije, ali koji je takođe voljan i riješen da dokaže da je njegovo Isplivavanje više od slučaja, da slučaja zapravo i nema (što je, uostalom, uvijek blizu istine); Veliki Scenarista – koji ne trpi pogovore – namijenio mu je, međutim, drugu ulogu, onu koja uvrjedljivo direktno korespondira s njegovim filmskim debijem. Svi će se sada, naravno, setiti njegovog završnog – posthumnog! – monologa u Ranama, i zaleđujuće rečenice: “Sve mi se čini, rođaci, da sam ipak prošao bolje od vas.”
